Umetnost i umetnik

Šta je umetnost? Malo je pitanja koja izazivaju tako žive rasprave i pružaju tako malo zadovoljavajućih odgovora. Bez obzira na to što su konačni zaključci nemogući, ipak o njoj može mnogo toga da se kaže. Umetnost je pre svega reč koja sama po sebi potvrđuje i zamisao i činjenicu umetnosti. Bez reči – čovek bi mogao da se zapita da li umetnost uopšte postoji. Na kraju krajeva, taj izraz ne nalazimo u svakom društvu, Međutim, umetnost se stvara svuda oko nas. Umetnost je, dakle, i predmet, ali ne bilo kakav predmet. Umetnost je estetski predmet. Umetnička dela namenjena su da ih ljudi gledaju i dive im se zbog njihove unutrašnje vrednosti.


Mašta

 

Svi mi sanjamo. To je mašta na delu. Maštati znači jednostavno stvoriti prikaz – sliku – u mislima. Mašta je jedno od najzagonetnijih područja ljudske prirode. Možemo je posmatrati kao vezu između svesti i podsvesti, gde se odigrava najveći deo naših moždanih aktivnosti. Upravo je to ona komponenta koja drži na okupu našu ličnost, intelekt i duh. Budući da mašta reaguje na sve troje, ona deluje na zakonit mada nepredvidiv način koji je određen psihom i umom. Čak i najličniji umetnički izrazi mogu da se shvate na nekom nivou, makar to bilo i samo intuicijom. Mašta je važna jer nam omogućava da shvatimo prošlost i da spoznamo brojne mogućnosti u budućnosti tako da nam je korisna za opstanak. To je presudan deo ljudske organizacije.

U širem smislu, umetnost, poput nauke i religije, ispunjava urođenu težnju čovečanstva da shvati samo sebe i vasionu. Ta funkcija čini umetnost naročito važnom, pa zato i vrednom naše pažnje. Umetnost ima moć da prodre u suštinu našeg bića koje se prepoznaje po stvaraloačkom činu. Zato umetnost predstavlja najdublje razumevanje i najuzvišenije težnje svog tvorca, Istovremeno, umetnici često imaju važnu ulogu u izražavanju naših zajedničkih verovanja i usvojenih vrednosti koje neprekinutom tradicijom predstavljaju svojoj publici.


Kreativnost

 

Rad na umetničkom delu ima malo sličnosti sa s onim što obično nazivamo „izradom“. To je čudnovat i riskantan posao u kome stvaraoci sve dok ne završe posao ne znaju šta zapravo stvaraju. Ili, drugačije rečeno, to je igra žmurke u kojoj tragači nisu sigurni za čim tragaju sve dok to ne pronađu. Za osobu koja nije umetnik naoko je teško poverovati kako je ta nesigurnost, ta potreba da se reskira, sama suština umetnikovog stvaranja. Svi mi na pomen izrade „izrade“ uglavnom pomišljamo na zanatlije i fabrikante. Oni od samog početka tačno znaju šta žele da proizvedu, odaberu alat koji je najprimereniji tom zadatku i pri svakom koraku su sigurni šta rade. S druge strane, nijedna mašina ne može da zameni umetnika.

U umetnosti zamisao i izvođenje idu uporedo i tako su potpuno međuzavisni da se ne mogu razdvojiti. Razlika je u tome što umetnik nešto ,, stvara“ umesto da samo ,,izrađuje“. Verovatno svako od nas ponekad oseti potrebu da zađe u nepoznato, da stvori nešto originalno. Ono što izdvaja pravog umetnika nije toliko želja za traganjem, koliko ona zagonetna sposobnost pronalaženja koju zovemo talenat. Često je zovemo i „ nadarenost“, čime želimo da kažemo kako je to svojevrstan dar neke više sile; ili pak „genije“, što je prvobitno značilo da neka viša sila – neki „dobri demon“ – živi u umetniku i deluje kroz njega.


Originalnost

 

Originalnost je ono što bez sumnje razdvaja umetnost od zanata. To je mera umetničke veličine ili pak značaja. Većina umetnika započinje na nivou zanatlije, oponašanjem drugih umetničkih dela. Na taj način oni malo-pomalo upijaju umetničku tradiciju svog vremena i okruženja sve dok u njoj čvrsto ne stanu na noge, ali samo oni stvarni nadareni nadmaše taj stepen uobičajene sposobnosti i postanu stvaraoci. Jedna od odlika koje čine umetnika velikim jeste njegovo besprekorno tehničko izvođenje.Ona se uvek odlikuju prvorazrednom izradom.


Značenje i stil

 

Zašto ljudi stvaraju umetnost? Jedan od razloga sigurno je i neodoljiva potreba ukrašavanja sebe i svoje okoline. I jedno i drugo sadrži želju ne toliko da svet prilagode sebi, koliko da oblikuje sebe i svoje okruženje na prikladniji način. Umetnost je mnogo više od ukrasa. Ona je ispunjena smislom, koliko god to ponekad bilo neprimetno i nejasno. Umetnost omogućava da prenesemo naše viđenje sveta onako kako to ne može da se izrazi drugim sredstvima. U umetnosti, kao i u jeziku, ljudska bića su u prvom redu stvaraoci simbola kojima se složene misli prikazuju na nov način.

Smisao ili sadržaj umetnosti neodvojiv je od njenog formalnog značenja, odnosno stila. Stil označava poseban način na koji je nešto načinjeno na bilo kom području ljudske delatnosti. Većinom ima pozitivan prizvuk: „imati stila“ znači odlikovati se, isticati se. Ono što ima stila poseduje i razumljivost i jedinstvo.

 

Umetnici ne stvaraju samo za svoje dobro već žele da ih i drugi vrednuju. Međutim, umetniku nija važna publika kao statistički broj. To mora da bude njegova lična publika. Njemu je važno da ona prepozna kvalitet, a ne brojnost posetilaca.

Publika, čije je odobravanje tako važno umetnicima, nije masovna i sasvim je posebna. Nju mogu činiti drugi umetnici, pokrovitelji umetnosti, kritičari i zainteresovani gledaoci. Ono što im je zajedničko jeste ljubav prema umetnosti – u isti mah stručna i oduševljena, što daje posebnu težinu njeni sudovima.Oni su, jednom rečju, poznavaoci umetnosti, ljudi čiji autoritet počiva na iskustvu i znanju. Zapravo nema oštre granice između stručnjaka i laika; nekad je u pitanju samo mala razlika.


Ukusi

 

Odrediti šta je umetnost i proceniti umetničko delo dva su zasebna problema. Kad bi postojao neki apsolutno pouzdan način razlikovanja umetnosti i neumetnosti, ona ipak ne bi obavezno pomogla u vrednovanju dela. Činjenica da je umetnost složena i u mnogo čemu zagonetna ljudska delatnost, za koju čak i stručnjaci oprezno nude samo delimična objašnjena, donekle potvrđuje stav: „Ne znam ništa o umetnosti“. Ali zar zaista ima ljudi koji baš ništa ne znaju o umetnosti? Odgovor je „ne“ za gotovo sve odrasle ljude koji svakako moraju znati nešto o tome, kao što svako zna bar nešto o politici ili privredi, ma koliko bio nezainteresovan za svakodnevne probleme današnjice. I umetnost je utkana u svakodnevicu i s njom se stalno susrećemo, pa bile to samo korice časopisa ili knjiga, reklamni plakati, ratni spomenici, televizija ili građevine u kojima živimo, radimo ili obavljamo bogosluženje. Većina te umetnosti poprilično je lošeg kvaliteta – umetnost iz treće ili četvrte ruke, obezvređena neprestanim ponavljanjima dela i ona predstavljaju zajednički imenitelj ukusa širokih masa. Pa ipak, i to je nekakva umetnost, a kako je to jedina umetnost koju većina ljudi poznaje, ona oblikuje njihove poglede na umetnost uopšte. Kad kažu: „Znam šta mi se sviđa“, zapravo misle: „Volim ono što poznajem (a nelagodno se osećam pred svim što ne poznajem). Ukus široke publike nije njen lični izbor, već joj je nametnut navikom i kulturom. Ljudima je odvajkada svojstveno da vole ono što poznaju, a gaje nepoverenje prema novom i nepoznatom. O prošlosti misle kao o „Dobrim starim vremenima“, a budućnost im izgleda prepuna opasnosti.

Stručnjaci cene umetnost više od drugih ljudi baš zato što je poznaju. Stručnost zahteva otvoren duh i razvija sposobnost doživljavanja novog. Zato, kako se znanje pojedinca povećava tako on počinje da voli mnogo više stvari nego što je u početku smatrao mogućim. Postepeno stiče hrabrost da stvori lična uverenja, pa konačno može donekle opravdano da kaže šta voli.